Crkva je utemeljila monašku obitelj Jeruzalem. Ona ju je postavila na temelj koji je već postojao, na Isusa Krista. Brat koji je njezin utemeljitelj samo je beskorisno oruđe. No Bog je htio da on bude potreban:”karizma utemeljitelja otkriva se kao iskustvo Duha preneseno učenicima da bi ga oni živjeli, čuvali, produbljivali, neprekidno razvijali u skladu s Tijelom Kristovim, u trajnom rastu. Stoga Crkva brani i podržava vlastitost karizme različitih utemeljenja.”

U svom bratu “utemeljitelju” prepoznaj slugu Kristove Crkve i onoga po kojem je tvojem Bratstvu učinjena osobita milost, uvidi osobitost njegove karizme po kojoj je Bog i tebi govorio u Duhu i prihvati ga. Tako stavljajući svojega starijeg brata na njegovo pravo mjesto koje mu pripada, onkraj njegove ljudske slabosti, oslanjaš se prvenstveno na svetost Kristove Crkve, čiji je on sluga.

Živi, dakle, u dvostrukom osluhu: Krista preko biskupa i Duha preko karizme utemeljitelja. “Na taj način, organsko zajedništvo Crkve pod njezinim duhovnim, kao i pod njezinim hijerarhijskim vidom, vodi svoje porijeklo iz Kristove snage i iz njegova Duha.”