Između privilegije poštede i uskoće inkardinacije, naše je monaško zvanje u temeljnoj povezanosti s lokalnom Crkvom u osobi njezina pastira.

Na nama nije stvarati Crkvu unutar Crkve, nego biti ćelija Crkve u Crkvi, jednoj i svetoj. Živi to u slovu i u duhu uredbi zabilježenih u statutima tvoga Bratstva: oni čuvaju tvoju monašku specifičnost u nužnoj autonomiji i istodobno označavaju tvoju pripadnost lokalnoj Crkvi po kojoj postojiš, kojoj služiš i kojoj pripadaš.

Imaj povjerenja u bogatstvo i razvoj teologije na tom području, pronalazeći tako prvotnu snagu početaka. Tvoje slušanje i tvoja raspoloživost u odnosu na hijerarhiju izazvat će u njoj prisutnost milosti koja će se tebi vratiti. Živeći obraćenje u svom kontemplativnom zvanju, nju ćeš obratiti na kontemplaciju. Nemoj glede toga imati nikakvih povijesnih ili socioloških nostalgija. Duh sinovske ovisnosti u vjeri omogućit će ti da sačuvaš i obogatiš svoju monašku specifičnost. Vjeruj da biskupi u to vjeruju koliko i ti! I ako, slučajno naizgled to ne bude tako, tvoja poslušnost bit će vrednija od svega i tvoje će ih poštovanje potaknuti da joj iskažu povjerenje i vjeru.