Izvan Crkve nitko ne može biti monah.

Svaki autentični monaški život uključuje zbiljsku pripadnost Crkvi.

S jedne strane zato što se monaško zvanje može razviti jedino u okviru jedne crkvene stvarnosti, s druge strane zato što se njegov smisao može u potpunosti produbiti jedino u otajstvu Crkve. Ti, dakle, moraš razmatrati to otajstvo i istraživati tu stvarnost da bi u toj kontemplaciji najljepšeg od sviju djela Božjih, u svetoj Crkvi, našao čime ćeš svakodnevno osvjetljavati i podržavati svoj mukotrpni hod prema Bogu.

Otajstvo Crkve otajstvo je jednoga novog naroda otkupljenog krvlju Jaganjčevom, naroda svih krštenih sinova u Sinu, sugrađana svetih i ukućana Božjih. Oživljen Duhom, taj se sveti narod sabire u Kristu da bi po njemu imao pristup Ocu.

U Kristu, koji ju je otkupio, ustanovio i posvetio, cjelokupno zdanje Crkve nalazi, dakle, svoj sklad i izrasta u sveti hram. U njemu je svatko uključen u zdanje da bi postao boravištem Božjim u Duhu. D bi ostvarila to veliko otajstvo, koje je samo Tijelo Kristovo – jer mi smo Tijelo Kristovo i njegovi udovi- Crkva produžuje u svijetu prisutnost, proslavu i poslanje Kristovo, i pridružujući se žrtvi onoga koji je samoga sebe prinio Ocu za život svijeta.

Kao monah i monahinja, da bi tražio lice Kristovo kojemu želiš predati svoj život, i da bi se na najbolji način sjedinio s njegovom žrtvom, ti si povlašteni član Crkve.

Graditelj toga živog jedinstva jest Duh, koji je jednako tako život i snaga naroda Božjega, sveza njegova zajedništva, snaga njegova poslanja, izvor njegovih mnogobrojnih darova, njegova zadivljujućeg sklada, svjetlo i ljepota njegove stvaralačke moći, plamen njegove ljubavi. Uistinu mi smo svi kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom.

Da bi živio u ovisnosti o Duhu koji mora voditi sav tvoj život, kao monah i monahinja, živi u srcu Božje Crkve.

Po Crkvi, s njom i u njoj, ti sudjeluješ u Kristovu životu i u životu u Duhu. I budući da je samo jedno Tijelo i samo jedan Duh, za tebe je samo jedna Nada poziva što si ga primio: nada Crkve, tvoje majke. “Zajedništvo svetih u jedinstvu Crkve i vjere takvo je da smo vjerujući u jednoga Boga, preporođeni u jednom krštenju, ojačani jednim Duhom, svi podignuti, po milosti posinstva, u jedan jedini vječni život.

Mi smo, dakle, u zajedništvu s Duhom Svetim ako ljubimo Crkvu, a ljubimo je ako ostajemo u njezinu jedinstvu u ljubavi. Što budeš više pripadao Crkvi, više će tvoj život biti usredotočen na Krista i oživljen Duhom Svetim, i samim time bit će više monaški. Sveta Crkva je Tijelo Kristovo, isti Duh je oživljuje i ujedinjuje u vjeri i posvećuje… Kada, dakle, postaješ kršćaninom, monaše, ti postaješ udom Kristovim, udom Tijela Kristova, dionikom Crkve i Duha Kristova.

Na taj način imaš pristup milosti Božjoj po svetoj Crkvi, koja istodobno označava njegovu Prisutnost i prenosi ti njegov Život, postajući za tebe sakramentalna stvarnost.

Razmatrajući to otajstvo Crkve, otajstvo života i jedinstva susreta Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu, naći ćeš onu duboku životnu snagu koja vodi monaško nadahnuće od samih njegovih početaka. Ta je majčinska Crkva ona koja će te znati naučiti slušanju Riječi, unutarnjoj molitvi, revnosti za jedinstvom, vjernosti u vjeri, ustrajnosti u tvom vlastitu poslanju, služenju braći i poniznosti pokajanja. Tolikim bitnim krepostima koje sačinjavaju monaški život. Po Crkvi ćeš živjeti svoje posvećenje i svoje posebno monaško poslanje u srcu Bratstva Jeruzalema.

Tvoj je monaški život, dakle, hod za Kristom življen unutar Crkve. Po ispovijedanju evanđeoskih savjeta siromaštva, djevičanstva i poslušnosti, po obećanju obraćenja i po težnji za trajnom molitvom, po preuzimanju obveze da ćeš ukloniti svaku prepreku koja bi se mogla suprotstaviti ljubavi i savršenstvu božanskoga kulta, ti se angažiraš svima zajednički krsni poziv živjeti u potpunosti u Duhu.

“Monah se potpuno predaje Bogu kojega ljubi iznad svega, da bi bio zaređen za trajnu službu Gospodinu, i na njegovu Slavu, na nov i osobit način, potpunim darom sebe samog koji ga sjedinjuje s Crkvom i njezinim otajstvom.” I to u toj mjeri da ostvaruje nesumnjivu vezu izmđu monaške svetosti i Crkvene svetosti. Tvoj se monaški život prema tome ne smješta između staleža klera i laika, nego proizlazi iz jednoga i drugoga, kao posebni dar za cijelu Crkvu. Na taj način ti, na osobit način, kao posvećena osoba, imaš udjela u sakramentalnoj naravi naroda Božjega.

Po svom monaškom zvanju postani, dakle, vidljivim svjedokom svoje pripadnosti Bogu. Po tom crkvenom zvanju ponudi svijetu vidljivi znak nedokučivoga Otajstva Kristova i neusporediva obilja njegove ljubavi za tebe, ljubavi koja nadilazi svaku spoznaju. Po njemu svjedoči javno, unutar Crkve – sakramenta, da svijet ne može biti preobražen i prinesen Bogu bez duha Blaženstava. Po njemu, naposljetku, zajedno sa svojom posvećenom braćom i sestrama, obogati Crkvu novom vlastitom karizmom koja nadilazi svoje mjesto u skladu cijeloga Tijela. S pažnjom i vjerno živi to dvostruko poslanje tihog svjedočenja i života u Duhu, koje je istodobno karizmatsko i apostolsko. Gospodin hoće da ti budeš, u njegovoj Crkvi, diskretan, ali autentičan svjedok toga apsolutnog predanja koje je vrednije od svega.

Po svojem životu askeze i odricanja sudjeluj u životu trpeće Crkve.

Po svjedočenju života koji govori da je Bog sam dostatan, sudjeluj u životu borbene Crkve.

Po svemu čime tvoj život već anticipira kraljevstvo nebesko i po vezi koja tvoja liturgija uspostavlja s općinstvom svetih, sudjeluj u životu pobjedničke Crkve.

Neka sve tvoje monaško zvanje na taj način bude u samom srcu crkvenog Otajstva.

Ta pripadnost Crkvi očituje se kroz povezanost s episkopatom.

“Crkva, to je narod sjedinjen sa svojim pastirom, biskup je u Crkvi i Crkva u biskupu.” Ne možeš danas poreći ono što Predaja ponavlja već stoljećima.

Sam je Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi različite službe koje sve teže dobru cijeloga Tijela. Među tim službama episkopat je temelj svima drugima… Nitko drugi osim biskupa nema u Crkvi takvu organsku ulogu plodnosti, jedinstva, duhovne moći i poziva na svetost, ulogu koja je temeljna i koja utječe na cjelokupnu crkvenu djelatnost.

Između privilegije poštede i uskoće inkardinacije, naše je monaško zvanje u temeljnoj povezanosti s lokalnom Crkvom u osobi njezina pastira.

Na nama nije stvarati Crkvu unutar Crkve, nego biti ćelija Crkve u Crkvi, jednoj i svetoj. Živi to u slovu i u duhu uredbi zabilježenih u statutima tvoga Bratstva: oni čuvaju tvoju monašku specifičnost u nužnoj autonomiji i istodobno označavaju tvoju pripadnost lokalnoj Crkvi po kojoj postojiš, kojoj služiš i kojoj pripadaš.

Imaj povjerenja u bogatstvo i razvoj teologije na tom području, pronalazeći tako prvotnu snagu početaka. Tvoje slušanje i tvoja raspoloživost u odnosu na hijerarhiju izazvat će u njoj prisutnost milosti koja će se tebi vratiti. Živeći obraćenje u svom kontemplativnom zvanju, nju ćeš obratiti na kontemplaciju. Nemoj glede toga imati nikakvih povijesnih ili socioloških nostalgija. Duh sinovske ovisnosti u vjeri omogućit će ti da sačuvaš i obogatiš svoju monašku specifičnost. Vjeruj da biskupi u to vjeruju koliko i ti! I ako, slučajno naizgled to ne bude tako, tvoja poslušnost bit će vrednija od svega i tvoje će ih poštovanje potaknuti da joj iskažu povjerenje i vjeru.

Crkva je utemeljila monašku obitelj Jeruzalem. Ona ju je postavila na temelj koji je već postojao, na Isusa Krista. Brat koji je njezin utemeljitelj samo je beskorisno oruđe. No Bog je htio da on bude potreban:”karizma utemeljitelja otkriva se kao iskustvo Duha preneseno učenicima da bi ga oni živjeli, čuvali, produbljivali, neprekidno razvijali u skladu s Tijelom Kristovim, u trajnom rastu. Stoga Crkva brani i podržava vlastitost karizme različitih utemeljenja.”

U svom bratu “utemeljitelju” prepoznaj slugu Kristove Crkve i onoga po kojem je tvojem Bratstvu učinjena osobita milost, uvidi osobitost njegove karizme po kojoj je Bog i tebi govorio u Duhu i prihvati ga. Tako stavljajući svojega starijeg brata na njegovo pravo mjesto koje mu pripada, onkraj njegove ljudske slabosti, oslanjaš se prvenstveno na svetost Kristove Crkve, čiji je on sluga.

Živi, dakle, u dvostrukom osluhu: Krista preko biskupa i Duha preko karizme utemeljitelja. “Na taj način, organsko zajedništvo Crkve pod njezinim duhovnim, kao i pod njezinim hijerarhijskim vidom, vodi svoje porijeklo iz Kristove snage i iz njegova Duha.”

Biskup pred Bratstvom predstavlja Krista.

On je onaj koji prosuđuje o prikladnosti njegova utemeljenja, on ga dopušta, ustanovljuje, štiti i vodi. On je onaj koji potvrđuje i ovjerava pravilo života koje upravlja hodom Bratstva.

On je onaj koji ustanovljuje monašku obitelj kojoj pripadaš, dajući joj dostojanstvo kanonski priznatog oblika života.

On bdije, dakle, da njezin rast i razvoj budu u duhu prvotne karizme. Priznaje joj njezinu vlastitu narav i specifično poslanje i u dogovoru s njom povjerava joj, u skladu s okolnostima, zadatke i posebne mandate.

Što je još bitnije, on posvećuje monahe i monahinje na jednu višu službu naroda Božjega i prikazuje redovničke zavjete kao stanje posvećenosti Bogu.

Kao bitni slavitelj Euharistije, prenosi tu moć na svakog svećenika samostana oko kojeg se sabire euharistijska zajednica, a monaha proglašava liturgom u Božjoj Crkvi među ljudima. Predan Bogu i svome stadu darom cijeloga svojega života, biskup svakoga poziva da živi to isto predanje Ocu i braći.

Kao “prefector” on vodi k svetosti, i prije nego što upravlja i poučava. Predstavnik, naposljetku, Zaručnice Kristove, čiji nosi presten, on je glavni djelitelj otajstava Božjih i službenik posvećenja svoga stada prema zvanju priznatom svakom pojedincu.

Da bi ispravno živio svoje monaško zvanje, moraš dobro razumjeti značenje ove biskupske karizme. Budi, dakle, prema svom biskupu pun pažljivog slušanja koje zaslužuje onaj kojeg je sam Krist stavio na tvoj put da bi te posvećivao, poučavao i vodio tvoj život po evanđelju. Slušal li ga, Krista slušaš, prezireš li ga, Krista prezireš. Tako će i on sam znati poštivati tvoje osobno zvanje, karizmu tvoje zajednice, ne stavljajući se na mjesto utemeljitelja, priora (ili priorice) kojeg su izabrala braća (sestre), niti se miješajući u područja koja mu ne pripadaju, kako na planu unutarnje uprave i rasuđivanja, tako ni na planu duhovnosti ili liturgije tvoje monaške obitelji.

Pariški nadbiskup ustanovio je cjelinu tvojih Bratstava kao dva “Redovnička instituta monaškog karaktera”. Ta dva Instituta braće s jedne, a sestara s druge strane, imaju vlastite Konstitucije i vlastitu autonomiju. Autonomiju stanovanja na dva odvojena mjesta, autonomiju uprave za svaki Isntitut s jednim generalnim priorom i jednom generalnom prioricom koji su odvojeno izabrani, autonomiju razlučivanja zvanja i financiranja.

Tako možeš živjeti jedno duhovno zvanje koje je zajedničko svoj tvojoj braći i svim tvojim sestrama, ali u jasno označenoj materijalnoj odvojenosti, u svojem bratstvu možeš živjeti u izravnoj povezanosti sa svojom biskupijom, ostajući jednako tako u dubokom zajedništvu s cjelinom Jeruzalema. Zahvaljuj Gospodinu za to jedinstvo koje poštuje različitosti i za komplementarnost koja dopušta istinsku slobodu.

Ljubi Konstitucije koje ti je Crkva službeno dala i koje Bratstvima daju sasvim posebnu crkvenu milost čvrstine i plodnosti. Sjeti se da te Konstitucije koje si izglasao i kojima se priklanjaš kada se uključuješ u svoj Redovnički institut, vežu u savjesti. Poštuj ih doslovno. Živi ih u Duhu. Dok ih budeš obdržavao, one će te nositi. Zajedno s Knjigom života, one će te voditi. Čuvaj svoje pravilo i ono će te čuvati.

U čemu će se odsada, unutar ove crkvene cjeline, za tebe sastojati evangelizacija?

Najprije u tome da moraš razglašavati Evanđelje cijelim svojim životom. Monah evangelizira nastojeći živjeti radikalnost evanđeoskih savjeta. Tako ćeš ne riječima nego stvarno učiniti da na zemlji nikne malo više mira, milosrđa, čistoće, blagosti, pravde. Već samim tim evangeliziraš.

Samim time što se u prvom redu smještaš na razinu duhovnih stavrnosti (a u drugom redu na razinu političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih stvarnosti), ti zahvaćaš u ono što je najstvarnije u ljudskoj egzistenciji: u ono neotuđivo i isto tako sveopće i besmrtno što je Isus prvi nazvao dušom. Od svih stvarnosti ova je najstvarnija. Što znači čovjeku da zadobije čitav svemir ako izgubi svoju dušu? Neka tvoj život prenese svijetu vapaj Evangelizatora:”Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Tako ćeš ljude otvoriti traganju za pravim blagom.

Po svjedočanstvu uzajamne ljubavi, kojom izražavaš u čije ime ljubiš, i liturgijske molitve, kojom izražavaš kome govoriš, najbolje evangeliziraš svijet koji žudi upoznati onoga tko je na izvoru toga traženja i te ljubavi. Nesumnjivo mnogo bolje nego riječima, Bog je Ljubav i samo uzajamna ljubav može govoriti o Bogu. Živi, dakle, sa svojom braćom, sa svojim sestrama, tako da ljudi mogu uvijek iznova reći:”Gledajte kako mole, gledajte kako se vole!” te tako budu upućeni na Onoga koji je Izvor te ljubavi i te molitve.

Vjeruj, naposljetku, da je u djelu evangelizacije zagovorna molitva najdjelo-tvornija i da u tom smislu pravi kontempativci nisu manje misionari.

Ako, dakle, tvoja funkcija nije da budeš pastir zadužen za neko područje ili neku župu, nisi zato manje monah – apostol, ti koji hoćeš živjeti apostolski “ostavi sve” i koji izabireš sve dijeliti sa zajednicom poput kršćana prvih vremena. Upravo ostavljanje svega poradi Krista i dijeljenje svega u ime Krista jest ono što čini apostola. Tvoje monaško zvanje je, dakle, i u tome svakako apostolsko.

Živi to svjedočanstvo apsolutnosti Božje koje te zove na radikalnost života u duhu Kristova Evanđelja, živi ga do kraja, sve do najvišeg svjedočanstva: budi mučenik po duhu, umri grijehu, mrtvi se i bit ćeš čist u duhu i mučenik Kristov (Karlo od Isusa). Naviještati Evanđelje doista za tebe nije pitanje ponosa i zasluge, to je nužnost koja te dopada. Da, jao tebi ako ne propovijedaš Evanđelje! Svim svojim životom prinesenim kao žrtva ponavljaj:”Evo me, dolazim!”

Neka tvoja zajednica, gorljivošću svoje molitve, stvarnošću svoje ljubavi, istinitošću svoga gostoprimstva, bude ćelija Crkve, u svemu nalik onome što Krist od nje želi: jedna, sveta, apostolska i sveopća, epifanija Gospodina Svjetlosti.

Ljubi Crkvu velikom, mističnom i sinovskom ljubavlju.

Veliko li je nadnaravno dostojanstvo koje prima čovjek kada postaje članom Crkve! Čudesno jedinstvo s Kristom i, po Kristu, s Bogom i sa svim članovima Crkve! Uzvišenoga li otajstva u pripadnosti Crkvi! Uzvišeno je koliko i otajstvo mističnoga Tijela Kristova, koliko i otajstvo Euharistije koja je njegovo dovršenje, koliko i otajstvo Utjelovljenja, koje je njegov temelj, koliko i otajstvo Milosti, koja je njegov plod… Ulaskom u Crkvu, tvoja posvećena duša postaje istinska zaručnica Sina Božjega.